Danas kuham ljubav

“Ljubav je neka vrsta kuhanja, bez dodatnih začina gubi se apetit.” Rekla je davnih dana Françoise Sagan.

Ako nešto spremam s dozom ljubavi to uvijek ima puno bolji okus. Ali uvijek. Provjereno.

Očito je da je ljubav – najvažniji začin u kuhinji. No što je sa začinima – izvan kuhinje? Ima li i tu ljubav, još uvijek presudnu ulogu? Koji su to „začini života“ koji paralelno koračaju sa nama i uz nas?

Ništa nije crno-bijelo i šareni začini su dokaz tome.

Ne tako davno posjetila sam Tunis. Ne želim da sljedeći retci prerastu u putopis zato ću vam odmah proniknuti poantu spominjanja Tunisa. Prilikom posjeta Tunisu obilazeći neodoljive šarene štandove s egzotičnim začinima,upitala sam se zašto u Hrvatskoj na tržnicama ne postoji slična stvar. Raznolika i dakako aromatična kuhinja Tunisa navela me da se zapitam još nešto. Koliko zapravo jedni sasvim „obični“ začini mogu djelovati na ljude, na njihove emocije i na kraju, na sam život!? Kako nas to začini hrane? Nakon što sam doma donijela pregršt šarenih mirisnih vrećica kojekavih začina, u mome su se životu počele javljati neke nove emocije. Polako sam počela otkrivati kako svaki začin u mom kuhinjskom ormariću skriva jednu emociju.

Sol – ljuta sam. Kurkuma – danas sam za društvo. Papar – nestrpljiva ko’ i obično. Vanilija – jede mi se nešto slatko. Chilli – bolje da šutim. Bosiljak –  njušim inspiraciju.  Paprika – sve moram sama. Curry – riskirajmo. Čokolada – ćutim ljubav.

Emocije su čudna stvar, kao i začini. Leže negdje skriveni, daleko od očiju a zapravo su svakodnevno sa nama. Često znamo spomenuti kako je on/ona bezosjećajan/na. Zapitamo li se ikada što je razlog tome? Kladim se da u ormariću tih bezosjećajnih ljudi ne postoji mnogo začina. Tek jedan ili dva. Oni uobičajeni. Sol i papar. Ali ja ovdje ne želim govoriti o tim začinima i o tim ljudima. Želim govoriti o vama! Ljudima koji u svome biću čuvaju cijelu paletu emocija, ljudima koji se ne boje „začiniti stvari“ i pustiti mašti na volju. Ljudima koji svoje „začine“ vrijedno čuvaju ne prosipajući ih uzaludno.

Želim vam pričati o začinima života. Malim,slatkim sitnicama koje nam mijenjaju svakodnevicu i unose u njega toliko života da se pitamo kako smo ikada živjeli bez njih.

Postoji jedan bitan začin života, ako ne i najbitniji. Zove se ljubav a odražava se u mnoštvu začina.

Ljubav je za mene najvrijedniji začin života. Ponekad je osjetim u štapiću vanilije, nježnu i blagu. Ponekad je namirišem u šafranu, intenzivu i jarke boje. Volim je meku i podatnu, poput listića bosiljka. Ponekad je ljuta i vatrena, baš poput chillija.Volim je osjetiti na jeziku, aromatičnu i mirisnu poput cimeta.Volim je na sve moguće začine.

U davnim vremenima začini su vagani zlatnim utezima. Na njima su se bogatili gradovi i njihovi vladari, a kolonijalne sile vodile bi ratove oko najboljeg trgovačkog puta kojim bi se prevozili začini. Zbog začina su ljudi gubili glave. Puno je priča nastalo oko začina. Priča koje govore o praznovjerju, ljubavi, moći. Danas to ljudi čine sa dijamantima.

Ako mi želite pokloniti nešto za Božić, poklonite mi začin (života). Dijamant ne miriše i ne mogu ga staviti u kolač.

A TI!?

Koji je tvoj tajni ZAČIN,sastojak ili tajna života?!Što te pokreće a što usporava?! Želim da znaš jednu stvar.

SVATKO od nas u sebi nosi snagu za koju ponekad nije svjestan niti da postoji.

Probudi dijete u sebi, pokušaj se prisjetiti koji je tvoj tajni ZAČIN… i dakako, uživaj u njemu, svim svojim osjetilima.

Dobar tek!