Budalo, osvijesti se. Ne govori se DA onome tko zaslužuje NE…

Dan ili noć nakon nečijeg vjenčanja intenzivno razmišljamo o ljubavi…Dan nakon Sanjinog vjenčanja razmišljala sam…

Jesam li bila dugo sama? Jesam. Jesam li bila s krivim? Jesam. Jesam li žudila za ljubavlju? Jesam. Jesam li krivila Nebo što ga nemam? Jesam. Sve sam. Jesam li upoznala ljude velikog srca? Jesam, i to sam. I one koji u njedrima imaju veliko ništa? I to da.

Sanja se opirala samoći. Slušaj. Izgovaram joj u sebi. Ne bi li vjenčanja trebala biti početak nečega lijepoga? Zašto su vjenčanja postala krajevi? Krabulje crvene smrti? Jebeš vjenčanje kad zbog njega moraš dignut kredit. Ili još gore. Jebeš vjenčanja kad zbog njega moraš dizati… Ego. Njemu. Njegovoj majci. Ocu. Sestrama. Ljubavnici. O njoj šutiš. Bar na taj dan. Tko tebi šta diže? Osim tlaka? A govore ti da je to tvoj dan. Budalo, osvijesti se. Ne govori se DA onome tko zaslužuje NE.

Dakako, misli su ostale samo u mojoj glavi. Tko sam ja da Sanji išta govorim? U prijateljstvu su neke stvari ipak zabranjene. Znala je ona dobro što ja mislim o svemu tome…

Svi mi svakodnevno činimo izbore. Izbora kojih prečesto nismo niti svjesni. A čineći neke od njih svjesno ili ne, najebemo kao nikada do tad. Često puta znam čuti, sasvim nenamjerno u autobusu ili na terasi na stolu tik do moga : ‘To nije moj izbor…ali, jednostavno sam morala…nema mi druge…’ slijedi odgovor od druge strane …’a stara šta ćeš, takav ti je život! Bit’ će bolje! ‘

Od Sanje sam čula ‘Ali nije on tako loš kao što se čini na van. Promijenit će se. Brak će ga promijeniti. Mora.’

Čini se da prijatelji uvijek tu za nas i često podupiru naše moranje. Podupire se i svaka želja za ostankom, za rutinom, za trpljenjem i čekanjem. Odluku da ćemo se promijeniti i uzeti život u svoje ruke često doživljavamo potpuno neozbiljno i letargično. Ona uvijek ostane tu negdje sa strane i promatra kako živimo život onako usputno. Kao da i nije naš.

Sanjino vjenčanje. Glasni su ljudi s barjacima. Glasno je i ludilo kad se pušta na slobodu. Njezine su usne bile nježno crvene. Čekale su ga. Stajala je pred ogledalom. Posljednji pogled na slobodnu sebe.

Sve će ovo biti gotovo za koji sat. Samo trebam strpljivo čekati. Čekati i osmjehivati se. A onda će crno lakirano vozilo doći po mene. Pružit će mi sigurnost. To mi treba. Dugo sam stanovala u čekaonici. Nakupila sam godina. Ja ne pratim samo slijepu požudu za bogatstvom. Ja pratim njega. Pa što ako ga koji put čekam do sitnih noćnih sati? I ako mi ne odgovara na pozive? Neću umrijeti. Ima još žena koje čekaju. Kojima su linije zauzete. Pa eno ih. Žive. Sasvim pristojno. Čak i nije stvar u tome da čekam. Navikla sam se na čekanje. Stvar je u tome da moram s nekim provesti život. Eto, izabrala sam njega. Uvijek ću izabrati – biti sama s njim, nego sama bez njega.

Gorilo mi je pod nogama. Što od uzavrelog pločnika, što od njezine ljubavne rezignacije i prepuštanja.

Izbori i nisu ništa drugo nego naše poimanje ljubavi i svijeta u kojem živimo.

Naši partneri i nisu ništa drugo nego mi sami.

Produžetak nas.

Siđi, dole sam.

Slobodno parkirno mjesto ispred Sanjine zgrade zakrčio je crni Audi. U pozadini je treštila muzika, spoj zabavne i svepristutnih narodnjaka. Odzvanjalo je i vibriralo iz limene igračke. Muškarac odjeven u Armani odijelo. Posljednja kolekcija, odijelo kupljeno u Trstu kod frenda koji prodaje samo orginale. Muškarac, preplavljen skupim parfemom. I koječim drugim. Suvozačevo sjedalo. Nalickani kum. Zveket ključeva. Crni smartphone.

Početak kretnje. Ona. Snježnobijela iznajmljena vjenčanica. Šareni buketić. Sedam katova tišine. Lift tog dana nije radio. Nekoliko poteza rukom. Njezinoj su samoći, koja se već ranije pretvorila u duboku jamu straha svjedočili prolaznici. Sanja je na svome licu nosila bijelu masku. Njome su bile iscrtane usne. Obrve. Oči. Jednom kada pristanemo na ništa, vrlo često i dobijemo ništa. Jednom kada pristanemo na sve, vrlo često i dobijemo sve.

Uzimam… začu se tihi ženski glas.

Uzimam…

Njega i stotine drugih njegovih lica koje nosi na sebi. Uzimam i njegove ruke koje su nerijetko tako grube i surove, ali prave muške. Uzimam i njegov jebeni ego koji se kao kakva mokra kuja neprestano vuče za nama i ne da nam disati. Primam je k sebi i odlučujem se sprijateljiti s njom. Uzimam sve njegove fantazije i strahove, njegovu potrebu za slobodom i vremenom za sebe. Uzimam jer razumijem tamnu stranu njegova srca. Želju da se ponaša kao Tarzan. Uzimam. Njegovu majku, oca i sestre. Svi su dobrodošli. Uzimam čak i ljubavnicu jer znam da je ona tu samo privremeno.

Recite mi, potpuno iskreno, kakva je to UZIMAM utjeha ženama koje su svoj život podredile drugoj osobi, služenju obitelji? Kakva je to UZIMAM utjeha majci koja je odgojila trojicu sinova pa je nakon trideset godina braka suprug ostavi zbog dvadesetogodišnje studentice? Kakva je to UZIMAM utjeha ženi koja svakodnevno trpi emocionalna zlostavljanja u ime velike ljubavi? UZIMAM. Što? Ograničenja ili slobode?

Je li Sanja znala…?

Gdje je srce mrtvo, sve ostalo je mrtvo.

Kroz povijest i kroz stoljeća govorilo nam se da su žene genetski ustrojene da budu kućanice, skrbnice, i da je taj patrijarhalni ustroj izmislila zapravo žena sama. Takvo je viđenje stvari dovelo do toga da se ženu koja svoj život posvećuje služenju drugih naziva sveticom. Ja ću je bez ikakvih problema nazvati glupačom. Oprostite mi. Ja uzimam samo ono što me oslobađa. Govorim samo ono što mislim. Ako ću ikada ikome služiti onda ću služiti sebi. Pognuti krila ovdje ili letjeti? Leti prico. Za let si rođena.

Sanja je još uvijek u braku s gospodinom Egom. Dobili su i dijete. A on? On je i dalje isti kurviš. Samo s jednom bitnom razlikom. Sada je oženjeni kurviš.

Sa Sanjom sam se rastavila. Točnije, od Sanje su me rastavile lažne iluzije. Posljedni put kad smo se srele nismo znale o čemu pričati pa smo pričale o vremenu. Kada nemaju o čemu ljudi pričaju o vremenu. Njoj su dežurni problemi usrane gaće, meni usrane riječi, zaključile smo.

U njezinim sam očima ja –  nedorečena žena. Netko tko nema stalni posao, kredit, prsten na ruci, stalnu adresu, dijete. Netko sebičan. Tašt. U mojim je očima ona – dovršena žena. Netko tko ima posao, kredit, prsten, stalnu adresu, dijete. Netko prepušten. Rezigniran.

Mislim da je naše razdvajanje (Sanjino i moje) bilo čin ljubavi. Vjerujem da bi svako dodatno forsiranje izazvao više boli nego ljubavi. Neke ljude treba znati pustiti.

Sanju ‘susrećem’ na fejsu. To je jedino mjesto gdje nam se životi križaju…

Podržavam da se u ime ljubavi traži ono što je jednom izgubljeno, i da se ljudi mijenjaju ako dalje ne mogu nastaviti u obliku u kojem su do tada bili. Podržavam borbe. Ne i vlastita ranjavanja.

…