Svi smo mi spasioci. Života, tajni, ljubavi. Svi smo mi lica nekih unaprijed predodređenih životnih dilema.
Spasiti sebe? Nije to više niti dilema, to je životni cilj, neka unutarnja svrha, put kojim koračamo sami, a u koloni drugih. Svatko svoju dilemu pod ruku vodi, a dileme se gomilaju, baš kao i računi u našem životnom sandučiću, pravocrtno prekriženi, rukom ispisani. Lakše se podnesu dileme koje žive jedan dan, nego one koje životare čitavi vijek. Samo je caka da znaš s dilemama, inače te prožvaču i ispljunu, baš kao i osoba koja te baš i ne voli, ali koja zna da joj je bolje da te ima tu kraj sebe. Onako, za svaki slučaj. Kvarno je to ali ruku na srce, tako stvari stoje. Barem što se tiče onih ljudi i onih dilema koje žive u sredini, na pola života, na pola puta.
Ne dotiče se more u rukavicama, i ne grle se ljudi prekriženim rukama.
Reci mi, jesi li ikada uživao u onome što ti u najdubljem kutku tvoga bića nije pripadalo? Jesi li ikada mogao i uspio spasiti ljubav koja se koprcala kroz tvoje prste? Nisi? Nisam ni ja. Mislim da je oduvijek bilo tako. To da smo se dijelili na krajnosti. Neki su od nas još dok su bili mali znali što će biti i što će izabrati kao svoje. Kakvi srećkovići, govorili smo. Nije u njima bilo previše dilema, previše koprcanja. A neki ni tada a ni danas nisu znali što su, niti što izabiru, a gle, nazivaju se odraslim ljudima. Žive u vrlogu neodlučnosti, i svakoga dana porađaju novu, sebi dostojnu dilemu. Čas bi bili jedno, čas drugo. Ma nemojte me krivo shvatiti, ne zagovaram ja jednoličnost i pravo na jedan jedini izbor samo mislim da smo zabrazdili kada smo si umislili da možemo u isto vrijeme biti sve. Ne. Ne možemo.
Ne možemo umišljati da smo sretni samo zato jer ne plačemo. Ne možemo umišljati da pomažemo samo zato jer ne otimamo. I ne možemo umišljati da volimo samo zato jer ne mrzimo. Šteta je živjeti u umišljanju, u crnobijelom filmu u kojemu reklame vrijede više od samoga filma. Šteta je zaboraviti da je sve ovo što imamo uzajamno, i da je sve što se kreće živo. Svi smo mi panta rei. Jednog mora i jednog spašavanja.
Šteta je živjeti u prsluku života koji samo čeka da nas spasi.
istina!