Posljednjih je dana pravi izazov sjesti za kompjuter. Proljeće mi teško pada jer ni sama neznam kuda sa sobom, najradije bi prespavala cijeli dan što od težine vremena što od težine misli, no nekako u prvom sudaru sa jutarnjom zrakom sunca osjetih neku novu energiju. U i oko sebe. Lijep je osjećaj. Biti budan. Raditi na svojim snovima otvorenih očiju. Osluškivati prirodu. Mijenjanje. Stvaranje. Neovisno o nama.
U trenutku ispijanja svoje prve jutarnje kavice upitah se: ‘ Što se to događa? Tko to kuca tako rano? Pa ne očekujem nikoga…za sada…’ Pitanja traže odgovore. Život traži djelovanje, kao što i kucanje očekuje da se vrata otvore.
Kažu da se po jutru dan poznaje. Jutra uglavnom provodim sama, u društvu toplog napitka, kompjutera i svog četveronožnog ljubimca. Ovo jutro je drugačije. U posjet mi je došla moja dugogodišnja prijateljica karma. Često puta dođe nepozvana, sa i bez razloga. Iako imam brdo posla ne mogu joj zalupiti vratima. Otvaram joj i iz kuhinjskog ormarića vadim još jednu šalicu.
Moja prijateljica karma krajnje je jednostavna žena. Nije pričljiva, ali ono što kaže kaže na pravi način. Tajanstvena je, ima ono nešto za čim žude i žene i muškarci. Danas je nasmiješena. Nije to onaj zubati, širom razvučeni osmijeh već dovoljni mig usnama da shvatiš kako je sretna. Ako bi je upitali koji je njezin životni moto ko’ iz topa bi opalila: ‘Kako siješ tako ćeš i žeti!’ Ne voli tračati i tu joj zavidim. Zna tajne svakoga od nas ali vrijedno ih čuva samo za sebe. Nije dopadljiva, štoviše neprimjetna je na prvi pogled i nimalo tašta. Sve u svemu to je žena vrijedna pažnje svakoga od nas.
Žena, učiteljica života, majka koja uči i voli.
Nije ostala dugo. Ali taman dovoljno vremena da mi kaže da je zadovoljna viđenim. ‘Samo tako nastavi…svoje lekcije su usvojila..i ne brini, bit će ih još ali zasada stvari izgledaju i bolje nego sam očekivala…a znaš da očekujem puno od svakoga od vas…’ prišapnula mi je i otišla.
Bit zakona karme je da svako biće snosi posljedice vlastitih djela. Kakva god djela bila. Mi biramo u što će se preobraziti naša djela – isproicirana našim mislima. Djela vrijedna spomena, ljubavi i pažnje ili djela vrijedna samo zaborava. Zašto onda toliko brinem, zašto se još uvijek ne mogu prepustiti…zašto,zašto?
Pomislih, je li karma neki životni paradoks? Jesmo li zaista slobodna bića ili smo po defaultu determinirani odgovarati za ono što smo ‘navodno‘ učinili u prošlom ili ovom životu, a da u biti i nismo krivi za to?
Je li uopće bitno razmišljati o tome sada kada nam se događa – on – ŽIVOT? Neki govore da je karma sudbina i da je ne možemo promijeniti nego da s tim moramo živjeti jer nam je suđeno… Neke ljude kao da prati samo loša karma. Vidim to vrlo često. Pogođena sam takvim scenarijem jer sam sigurna da ti likovi nisu posve krivi za takvo karmatičko sranje…ispričavam se na izrazu.
Pitanje je mogu li se stvari promijeniti na bolje – može li se karma re-karmirati?
Osobno mislim da može. Jer, čak i ako ste donijeli svu svoju negativnu energiju iz prošlih života u ovaj još možete dobrim djelima transformirati svoju karmu. I to već danas! Gotovo svaki čovjek je sposoban razlikovati pravo od krivog, dobro od lošeg, ali neki od nas su se duže vrtjeli na kotaču života i naučili kako karma funkcionira.
U što god vi vjerovali ne možete mi reći da ne vjerujete u sebe i u svoj život. To bi bila najveća laž koju sam čula.
Ja ne vjerujem u praznovjerje i u babe gatare – Vjerujem samo u onu sudbinu koju si sami odaberemo.
Karma je odluka. Intencija. Želja. Želje nas vode mogućnostima a onda dalje – ma znate i sami – sreći.
Za mene je Karma način života. Ritual. Poput pranja zubi ili lakiranja loktiju. Svaki miris, pa i okus i boja ovisi samo o tebi.
Ne vjeruješ u karmu?
Počni vjerovati.
0 Comments