Novogodišnje odluke piši s osmijehom, a ne s grčem na licu

„Ne zanimaju me novogodišnje odluke. Privikavanja i odvikavanja od koječega. Zanimaju me odluke koje nastaju otkucajnima mog još uvijek naivnoga srca, i tvrdoglave glave koja teži stvoriti i ostvariti sve ono što zamisliti može. Žudim ostvarenim željama koje ne ugrožavaju nikoga. A raduju mnoge.“

Ovo su riječi koje sam ispisala na prvoj stranici svog rokovnika onog trenutka kada sam shvatila da će me nakon povratka s prekrasnog putovanja koje sam si dugo željela te napokon i priuštila za Božić i Novu Godinu, dočekati šokantni skok iz trideset i prvog u prvi, šokantni skok iz euforije i buke u tišinu i u neko tiho, skromno, postblagdansko ozračje koje većini ljudi, pa time i meni, prečesto znači nužno odvikavanje od stvari u kojima smo pretjerano uživali, te nužno privikavanje na stvari koje smo vješto izbjegavali.

Od tog je trenutka prošlo već više od dvadeset dana. Više mi se ni ne vrijedi čuditi kako vrijeme leti. Više se čudim tome kako se mi ljudi ponašamo nakon tih blagdanskih dana, odnosno koje to odluke donosimo za sebe svjesni da one i ne traju duže od jednog mjeseca, no ipak donosimo ih, svjesno i nerijetko s grčem na licu. I što je to što najviše želimo? U čemu smo da tako kažem svi isti? Ili barem većina nas? Slušam ljude, razmišljam što od navedenog i sama želim staviti na svoju želim listu.

ŽELIM lista:

• Želim se zdravije hraniti i redovito vježbati
• Želim smršavjeti ili pak udebljati se (ima i takvih) ukratko dovesti se u formu
• Želim više vremena provoditi sa svojom obitelji i prijateljima
• Želim više putovati i napokon posjetiti zemlje o kojima već dugo sanjam
• Želim promijeniti posao, pokrenuti svoj vlastiti
• Želim naučiti još jedan strani jezik
• Želim zarađivati više te početi štedjeti
• Želim studirati negdje vani i s drugačijim pristupom obrazovanju
• Želim se zaljubiti, odljubiti, udati, razvesti …

I tako se popis lagano ispunjava.

Najednom me hvata nervoza i postajem teška. Raspoloženje mi se mijenja u trenu. Zar je moguće da me jedan običan popis toliko uznemirio? Jest moguće je. Pogledom na njega shvaćam koliko toga želimo promijeniti. I koliko nam toga nedostaje. Ali samo prividno. Jer osjećam, zasigurno postoji neka bolja lista želja koja samo čeka da je ispišemo. Mora postojati. Ustajem, odlazim u šetnju s Maxom, raščišćavam misli i potom ponovno sjedam za stol. Pišem.

IMAŠ lista:

• Na svome stolu svakodnevno vidiš hranu, je li tako? Reci mi jesi li uopće svjestan/a koliko bi ljudi smatralo bogatstvom ono što ti smatraš nedovoljno jestivim?
• Imaš zdravo i lijepo tijelo koje te svakodnevno služi i koje nikada nije zahtijevalo da bude više od onoga kako je stvoreno, ajde malo za promjenu budi zahvalan/a na njemu!
• Dakle imaš svoju obitelj i prijatelje. Je li potrebno da ti napišem više od toga?
• Znaš li da živiš u jednoj od najljepših i najsigurnijih zemalja na svijetu? I da bi nekome dolazak u tvoj grad bio raj, a za tebe je ponekad pakao? Razmisli o tome.
• Znači imaš posao? Nisi od one gomile koja sanja o bilo kakvom poslu?
• Strani jezik? To je u redu, no reci mi, jesi li ikada razmišljao/la o tome govoriš li ispravno svoj vlastiti jezik?
• Nije ti dovoljno koliko zarađuješ? Želiš više? Štednja? Za početak nauči se cijeniti onoliko koliko već imaš te budi zahvalan/a što imaš dovoljno novca da prehraniš sebe i svoju obitelj i da je učiniš sretnom i zadovoljnom, za ostalo ćeš lako
• Shvaćaš li koliko si uopće sretan/a što imaš privilegiju obrazovati se? Milioni ljudi na svijetu maštaju o tome
• Znači voliš i osjetio/la si kako je to kada te netko voli? Ti si sretan čovjek/žena! Ne zaboravi to!

Osmijeh mi se ponovno vraća na lice. Sasvim jednostavno. A mislila sam da mi kao i drugim ljudima toliko toga nedostaje. A ne nedostaje. I nikada neće. I tako ja danas, dok čitam svoju imaš listu donosim jednu malu, ali nevjerojatno veliku odluku. To je odluka kako od danas nadalje ništa od onog što imam neću uzimati zdravo za gotovo! I kako ću biti svjesna da je važno da malo više pripazim na svoje tijelo, na svoju hranu, na svoje misli, na svoju obitelj i na svoje prijatelje, ali da je još i važnije da pripazim na sebe. Te kako ću si ove, ali i svake godine koju proživim dozvoliti biti ono što jesam. I da u svim svojim odlukama neću zaboraviti živjeti s osmijehom.

p.s. premalo se ljudi danas smije.

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria