Riječanka u Dublinu. Ovo je Anina priča

by sij 9, 2015Život5 comments

‘Zašto sam napustila svoju safe zonu, zašto sam ostavila konačni mir i sreću u svojoj okolini koju sam toliko voljela? Ne znam. Nije bilo dovoljno. Takva sam osoba, ekstremna. Ili je najbolje ikad ili nije nikako.’

Dakle, donosim vam priču koja će vas u isto vrijeme probuditi, rasplakati ali i nasmijati. Donosim vam priču mlade riječanke Ane Badurine koja je svoj život potražila na nekoj novoj, po svemu sudeći, sretnoj adresi. 🙂

Ana:

Evo jedne priče. Jedne u nizu a možda i tako posebne. Jedne kratke crtice izgubljene djevojčice koja se bacila u vatru da vidi dal se može izvući, i znaš di je? Još se izvlači.

Znamo svi da zadnje vrijeme Hrvati masovno bježe u Irsku. Pod bježe mislim bježe jer im naša država ili pruža premalo, ili ne pruža uopće ili se možda razmišlja da je bolje svugdje drugdje prije nego doma. Ja iskreno, nemam osjećaj da sam pobjegla. Meni nije država pružila, al sam si pružila sama. Radila sam predivan posao, imala volje učiti, napredovati, micati se, rasti. Dapače, bila sam do 10.mjeseca 2014. godine u jednom od najboljih razdoblja života. Nije da je teško nadmašit ostale godine koje su završavale redom; gubitkom oca od teške bolesti, odustajanjem od fakulteta, traženjem uzaludnih poslova koji nigdje nisu vodili, borbe sa vlastitim emocijama, uglavnom svakavim životnim kaosima koji eto sada iza mene. I to ne baš u godinama kada za to imaš neke životne škole, već od jedne malene 17e, do eto 23e.  I tako je došla slavna 2014, kada sam umjesto da čekam da me netko spasi od vlastitih problema, samo otkrivala što sve mogu napraviti za sebe, Bilo je divno, filtrirati ljude u životu, otvarati se izazovima, započeti sa novim poslom. Ogromna godina. Imati šeficu, učiteljicu i mentoricu, imati predivnu podršku obitelji i rodbine, shvatiti tko ti je u životu do kraja te koja je tvoja svrha i kako ljudi pored tebe mogu biti sretniji.

Radila sam kao turistički animator. Veliki, svestran posao, pun izazova i kreativne energije, tako je nekako i izgledao moj život. Ples, pjevanje, gluma, umjetnost. Radila sam sve kroz što sam mogla izraziti sve što sam htjela. A to je ogromna količina energije, ideja i zamisli. Uživala sam. I tako sam kroz okolnosti posla i okoline, dobila ponudu da si olakšam prvi korak u novoj zemlji u slučaju da se odlučim da je moja sljedeća stanica – Irska. Razmišljala sam ravno mjesec dana. Prvog dana listopada kupila sam kartu za direktan let. 31 dan kasnije prvi sam put letila avionom, u nepoznato sutra. Zašto sam napustila svoju safe zonu, zašto sam ostavila konačni mir i sreću u svojoj okolini koju sam toliko voljela? Ne znam. Nije bilo dovoljno. Takva sam osoba, ekstremna. Ili je najbolje ikad ili nije nikako. I htjela sam još, ali negdje drugdje. O Irskoj sam čula puno, ali realno nisam znala ništa previše. Imala sam jednog poznanika, obitelj koja me odlučila udomiti, nešto ušteđevine, i 14 dana da pronađem novi posao i smještaj. I sve to naravno, potpuno sama.

BeFunky_BeFunky_IMG-20150102-WA0046.jpg

9 dana za posao, 13 dana za smještaj, doslovno, do zadnjeg trena nisam znala dal tu večer spavam ispod božićnih lampica na trgu ili u Leixlipu, gradiću sat vremena vožnje udaljenom od Dublina. Hvala Dunji. Riječanki koju sam upoznala u ovom gradu i počela graditi jedno divno prijateljstvo. Osobi koja se pobrinula za moju prvu rentanu sobu i krov nad glavom.

Posao je svoja priča. Printanje CV-a i od vrata do vrata. Kakvo pobjeđivanje strahova! 😀 I tako sam deveti dan lutanja postala sales assitent. Jesam li to ikada radila u životu? Ne. Ali sam odjednom, u Dublinu, pod vodstvom L&D kompanije koja pod sobom ima Vero Modu, Jack & Jones, Only i ostale brendove, upravo to i počela. Bila sam oduševljena. Genijalna okolina puna pozitivne energije, odlični mentori, predavanja o modi, dizajnu, prodaji. Nisam to tražila ali se izazov pojavio, i odlazak na posao ne predstavlja stres već zadovoljstvo.

Dublin me oduševljava kao grad. Od urbanog i napučenog centra u kojem svaki dan radim, do mirne luke Stephen’s Green parka, samo dvije minute dalje. Kazališta, muzeji, kina, ulični umjetnici, količina različitih ljudi i događanja. Sve to uz najsrdačniji i najljubazniji narod, Irci su prekrasni ljudi. Imam mali milijon svakodnevnih iskustava koja su me nasmijala ili rasplakala i kada bi izgovarala moju poznatu: Dakle. Moj život.

BeFunky_IMG-20150102-WA0jj017

Jedva čekam proputovati ovu zemlju. U Ožujku je na rasporedu jedna od najvećih želja – Galway, i posjet Cliffs of Moher na zapadnoj obali, možda najveću atrakciji ove zemlje. I sve to u društvu najboljih prijatelja koji me planiraju posjetiti. Najbolje. Ikad.

Ali da nastavim….

Odjednom, mjesec dana kasnije dugogodišnja prijateljica odluči mi se pridružiti u ovoj avanturi. Hana pakira svoje Londonske kofere i mjenja adresu. Skupa iznajmljujemo stan u blizini centra , te ona kreće u istu potragu koju sam i ja imala dva mjeseca prije.

Teško je uopće pronaći riječi za opisati vrtlog emocija koje su se mjenjale iz dana u dan. Od potpunog očaja i straha do apsolutne ljubavi prema životu i zahvalnosti što mi se ovaj grad uopće događa. Strah je tu i nikada zapravo ne odlazi – svaki dan te čeka neki novi izazov i upoznavanje potpuno drugačije okoline. Činjenica da živiš kilometrima daleko od svojih najbližih. Trenutak kada shvatiš da ništa u životu nije bitno kao sigurnost da imaš i ne gubiš samoga sebe, i ljude koje voliš. Ali i osjećaj slobode. Da si ovdje, na potpuno drugoj strani svijeta. Da ti – baš ti, možeš što god poželiš u životu, i da za svaki problem postoji rješenje ako uvijek zadržiš malo humora, snalažljivosti i upornosti.

Ostati pozitivan. Formula života. Borba i dalje traje i trajat će. Ali to je upravo ono što sam tražila, jer da nije teško, ne bi bilo zabavno!

IMG-20150102-WA0042 (1)

Želim ovim putem nekome dati poticaj.

Prestani se bojati i samo kreni. Život će te prisiliti kada napraviš taj prvi najteži korak, ali kada ga konačno napraviš, pobjediš samoga sebe, počneš se ostvarivati, pobjeđivati, shvaćati koliko voliš provoditi vrijeme sa samim sobom, tada znaš da se sve isplatilo. I znaš, da život puno uzima, ali da uvijek ali baš uvijek vraća po zaslugama. Samo vjeruj sebi i svojim mogućnostima, jer možda nikada nećeš biti svjestan koliko ih imaš.  Sada sam potpuno sigurna u jednu stvar: jednoga dana ćemo žaliti samo za stvarima koje nismo napravili. Diši punim plućima.

Ne mogu vam opisati količinu ponosa na samu sebe. Količinu zahvalnosti svim ljudima koji su me na ovo potakli ili me na bilo koji način podržali. Moja obitelj, moji  prijatelji, i svaki pojedinac koji je dobio moje hvala, za inspiraciju, za poticaj, za lijepu riječ i ponosni zagrljaj. Hvala Ingrid što si napravila uvod u ovu priču koju sigurno nastavljam u malo drugačijem izdanju u svojim blogerskim zapisima. 🙂

Svi ste dio ove priče. Priče koja je izvukla izgubljenu djevojčicu koja se tražila u svijetu odraslih, koja je dugo čekala da ju se spasi jer nije znala da može sama, koja nije znala kako da izrazi sve što ima u sebi. Nastavljam ovdje, sljedeću destinaciju ne znam, možda negdje dalje, možda natrag doma, jer volim svoj grad, i rado ću mu se vratiti kada za to dođe vrijeme. Do tada, sanjajte, vjerujte, ostvarujte.

Svi možete, svi ste sposobni, svi vrijedite.

Vaša Ana! Cheers!

BeFunky_IMG-20150102-WA00ff46

fdfdfsfsds

I da čujem, koliko vas još misli da se snovi ne ostvaruju?!

O-da! Itekako se ostvaruju! Ali tek kada ih mi krenemo ostvarivati. Jedan po jedan.

Draga Ana, od srca ti hvala što si svoje životno iskustvo odlučila povjeriti baš meni, i dakako čitateljima mog bloga. Želim ti da i dalje koračaš uspravno, baš tako kao što koračaš oduvijek. Da pišeš o svojim irskim avanturama, da se i dalje pitaš i redovno dobijaš odgovore. Iznutra.

Sa crvenom bojom na usnama, sa smiješkom, sa svime što te izdvaja.

Hvala ti.

logo3

 

5 komentara

  1. Vedran Kole

    Draga Ingrid i Ana, odusevljen sam prvo samom ovom stranicom, blogom jer je predivno dizajniran i zraci pozitivnom energijom. Sto se tice same price, ja sam na slican put kao vas krenuo 06.11.2005. kad sam prvi put krocio na irsko tlo nakon sto sam gledao Dublinski zaljev iz zraka i razmisljao sta ce mi sve donijeti ovo novo iskustvo… sada vec skoro deset godina nakon toga evo me ponovo u istom gradu, neki stari prijatelji, puno novih prijatelja, puno novih prica, jos sve intenzivnije nego zadnji put kad sam zivio tu, a to je bilo 2012te. Uglavnom, znam da cemo se vec sresti u gradu, mene cete tesko promasiti kad shetam bradat sa svojim andjelom cuvarom, cukom Evelyn 😀 pace <3

    Reply
  2. Matija Labas

    Ana, svaka ti čast, kapa do poda za hrabrost i puno sreće u otkrivanju novih horizonata! 😉

    Reply
  3. NeopreznoOprezna Sesili

    Ovo je sjajna priča za početak godine. Vrlo inspirativna za mene, jer sam baš na toj nekoj prekretnici, u dilemi otići ili ostati… Hvala na podeljenom iskustvu i ohrabrujućim rečima, vrlo je moguće da će neke tvoje rečenice biti, najpre prepisane, a zatim i citirane. 🙂
    Pozdrav obema, divne ste zaista. 🙂 :*

    Reply
  4. Ludi Šeširđija

    U irsku sam isla prvi put prije 8 godina,kada je jos bilo za nas Hrvate,
    ilegalno raditi tamo. Unatoč tome, snašla sam se , našla posao , stan i
    ostala tamo 4 godine. Tada sam išla radi iskustva. Sada ljudi idu u
    potragu za boljim životom i trbuhom za kruhom. Dublin je pun Hrvata i
    nažalost nije okolina u kojoj se želim naći trenutno upravo radi
    činjenice da je Dublin sada mala Hrvatska. Isto tako radi toga je i veća
    potražnja za poslom i najlaksi posao koji se dobije je vezan za
    ugostiteljstvo. Stoga ako ne želis raditi kao konobar ili barmen, puno
    je teže dobiti posao u branši. Najbitnija stvar u svemu ovome je da
    zaista, ali zaista PUNO je LAKŠE doći do posla tamo AKO si ŽENSKO. Tako
    da iskustva i brzo snalaženje u Dublinu nisu isti za oba spola. Ali
    jedno je sigurno. Ako zbilja želiš nešto i uporan si da to i dobiješ,
    dobit ćeš. Bez obzira na sve. Ako ideš
    sa pozitivnim stavom i otvorenošću za sve i svakoga, jezik, spol,
    vlastite mogućnosti, nisu prepreka za ostvarivanje cilja. U životu
    zaista stvari funkcioniraju na način da se sve može kad se hoće, ako nam
    je išta prepreka, onda smo to mi sami sebi. I note: volim svoju zemlju,
    vani su stvari novčano bolje ali i svijet je puno materijalniji , više
    zaradiš, više trošiš, više se nađeš u svijetu materijalnog i ”boljih
    mogućnosti” , mijenjajući svoje vrijeme za vrijeme provedeno na poslu, u
    javnom gradskom prijevozu, u velikim supermarketima i usklađivanju
    vremena nalaženja s priateljima. Volim svoja sjećanja vezana za ulicu,
    igranja skrivača, krađe trešanja po tuđim dvorištima, igranja čovječe ne
    ljuti se sa roditeljima i jedenja najjednostavnijih palačinki navečer
    po povratku doma s ulice. Veći svijet, ”bolji život” , možda većini
    lakši, ali i gubitak tradicionalnih vrijednosti. Veći svijet, veće
    stvari, ali i gubitak manjih, zapravo onih bitnih. Volim svoju zemlju,
    imam lijep život doma, novac je uvijek bio problem, kada ga i imaš,
    želiš nešto više. J…s novac, novac nije problem, već naše želje i
    prioriteti. Ne trebam iphone, najveći i najskuplji televizor. super
    stan, ići na pivu ili kavu svaki dan, izlaziti svaki dan, imati
    najnoviju odjeću i svojoj dejci priuštiti baš sve sve što žele.Ja sam u
    odrastanju,imala ulicu. I bila sretna. I ostala jer imam ta sjećanja.
    Imam samo 28 godina, a svijet kojeg znam otprije, sve manje i manje
    postoji. Ali kreiram si ga sama. Trenutno živim u Brazilu, učim
    postepeno jezik, snalazim se. Nemam mobitel, nemam Tv, nemam puno
    novaca, ne znam kad sam si zadnji put kupila nešto, Radim za sitnu paru.
    Ali svaki dan hodan bosa jer je grad u pijesku, zivim na plazi, imam
    predivne prijatelje, svaki dan ucim nešto novo i imam besplatnu skolu
    jezika i saznanja. Hranu berem po drveću , kuham si doma sama, a i kad
    kuham, skupi se nas nekoliko, sviramo, pricamo, razjenujemo iskustva,
    gledamo život u cjelini. Imam stvarni zivot. Ne razmišljam o novcu, U
    Brazilu je život siromašan i sranje što se toga tiče. Ali sretna sam.
    Ali to sam ja, Nisam išla u Irsku prvi put radi para. A ni sad na put
    oko svijeta. Maknula sam se od našeg mentaliteta, svi zuje a malo meda
    daju. Svi bi nešto i pričaju o promjenama, a ne bi ništa napravili po
    tom pitanju. Većina su kukavice koje ni ne probaju život da bi uopće
    znali o čemu pričaju, kakav je stvarni svijet i u kojem oni svijetu
    ideologija i želja žive. MOj posao, moja kuća, moja obitelj, moji
    prijatelji, moj dečko, cura. MOje, moje, . Jedino svoje si trebaš biti
    sam sebi. Vjerovati u sebe i kreirati si svoj svijet. Svijet van
    materijalnog. Ali nismo svi isti. I zato sam ja tu gdje jesam. DOk drugi
    samo pričaju. Nemam novaca, snalazim se, kuću nosim u srcu, prijatelji
    su prijatelji gdje god da odeš, a obitelj, kao i pravi prijatelji ostaju
    gdje god da si, Bogatstvo nosiš u srcu. Nemam ništa i imam sve. Životnu
    školu, mirno srce i osmijeh na licu.

    Reply
  5. Alex

    Jel moguce da sam naleteo na ovu pricu sad? Nadam se da si dobro naucila skole, i zao mi je sto sam bio jedna od njih, a znam da jesam… Samo napred, i nikad se nemoj izvinjavati, sta god da uradis. Tvoj stari prijatelj, Alex NS.

    Reply

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Oslobodi svoj um i uživaj u posebnim pogodnostima!

Iskoristi 10% popusta na e-knjigu "J..e li vas ego?" i 5% popusta na ostale knjige, koje ti stižu na adresu gdje god se nalaziš. Prijavi se na newsletter i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima i ekskluzivnim ponudama. Ne propusti priliku za uštedu i inspiraciju!

Kod ti šaljem mailom odmah!

Pin It on Pinterest

Share This