Dođe li sreća u kuću kada ugasne dan, a upali se mrak? Kada otpustimo kočnice, boli, uzdisaje, kada ne moramo raditi više ništa, tek postojati? Ili se sreća u kuću ušulja tek kada se podmire svi računi, svi tjedni zaostaci? Kada su djeca uspavana, pas nahranjen, roba ispeglana, a kuća mirisna i čista?
Možda sreća dođe, ne znam, sama i nepozvana, tek kada se utiša sva buka vanjskoga svijeta, kada spustimo škure, natočimo si čašu vina, dignemo noge na kauč pa s olakšanjem izdahnemo. Netko lakše. Netko teže. I kada se ušuljamo u ono najdraže mjesto što se smjestilo pod vratom voljenog bića. Utopljeni u njegovu tišinu, tik do ruku, naslonjeni na njegova nahodana ali još uvijek topla stopala. Tada je sreća u svom najboljem izdanju. I mi s njome. No, mora li to biti baš nedjelja ili može i bilo koji drugi dan?
Sreća dolazi. Kada bića pod krovom odluče živjeti život, a ne njegovu iluziju. Kada umjesto hranjenja međusobnog ega odluče nahraniti svoj duh i svoje tijelo. Jer naša glava možda i ne pamti ali vjerujete mi kada vam kažem – duša pamti sve. Krije li onda, ona spomenuta čaša vina u našim rukama na kraju dana gutljaj utjehe i sreće, ili je nepravedno tražiti je tek na kraju dana a ne – na početku?
Osluškujem i vidim oko sebe, navikne se čovjek lako na nemir što ga danima prati u stopu. Počne nesuvislo bacati noge ispred sebe, zamahivati i proturječiti vjetru. Ali vjetar je uvijek jači, otporniji na nemire. Zato valja odustati od trčanja. Zato valja sreću i mir potražiti u sebi jer, sreća je uvijek u nama. Samo je trebamo znati pronaći u mraku svoje utrobe, ako treba isčupati je i potom izvaditi na svjetlo. A prije toga moramo moći, i još više moramo željeti, odrezati svo staro korijenje nemira što je godinama – srastalo u nama.
Sreća dolazi nenadano, onda kada zaboraviš da je nedjelja i da sutra moraš na posao. Sreća dolazi kada se smiješ. I kada zaboraviš zbog čega se smiješ. Sreća dolazi. Kada ti iz srca izlaze varnice koje te podsjećaju da si živ. Najživlji do sada.
super tekst