Živeći, mi ispisujemo sebe.

Naši životi ogledalo su koliko u nama melema ali i suvišnoga otrova ima. Lako je izgubivši se u surovoj svakodnevici brige i požrtvovnosti pretvarati se da ne postojimo, no ženi je suđeno da kroz rijeku riječi izroni. Razotkrij zato kroz ljepotu bijeloga papira svoje otrove i svoje meleme. Kada zapišeš svoje misli i najdublje osjećaje, daješ svojoj duši željeni oblik. Budi majka svoga života i prije svega ostaloga, odgoji samu sebe iscjeljujućim riječima.

Predavačko iskustvo kreativnog pisanja koje ću ti prenijeti kroz svoje profesionalno i praktično znanje, pružit će ti neuništivi temelj na kojemu ćeš kada se sve oko tebe i u tebi bude raspadalo znati izgraditi kuću od sebe. S tobom i zbog tebe, ovdje sam da te povedem na metafizički i transformacijski ples pisanja tvojoj duši.

Za više informacija o mojoj autorskoj (na ovim prostorima jedinstvenoj) intuitivno-biblioterapijskoj radionici kreativnog pisanja koju sam stvorila za sve vas drage moje žene, a s velikom ljubavlju i za vas trudnice i novopečene majke, pišite mi u DM ili mail: ingrid.divkovic@gmail.com

Napomenula bih da je broj polaznica zbog kvalitete grupne dinamike pisanja ograničen, a vrijeme održavanja online radionica u 2023. godini bit će objavljene kroz tekuće mjesece.

Radujem vam se. Do pisanja.

Vaša Ingrid.

Objava “Soul writing” je transformacijski ples pisanja tvojoj duši pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Dragi moji,

predstavljam vam svoj potpuno novi, autorski proizvod iz kreativne radionice moje malenkosti a riječ je o “Poetskim karticama za dušu” koje sam u ovom novom, (ne)normalnom vremenu u kojemu živimo stvorila u želji da inspiriraju, ohrabre, prigrle, nadahnu i osnaže um, srce i dušu svake osobe koja se susretne s njima. Set koji vidite na fotografijama sadrži 40 simboličnih, umjetnički oblikovanih kartica nježnih, zemljanih tonova koje karticama na svoj poseban, vizualan način čitaju dušu. Riječi vodilje koje se nalaze na prednjoj strani kartica riječi su iz latinskog, grčkog, keltskog i drugih jezika čime sam poželjela oživjeti duh nama dalekih jezika sljubljujući ih s vlastitim poetskim stihovima na materinjem hrvatskom jeziku, ne zaboravljajući time na svoj osobit način uključiti i kontekst suvremenog vremena, te snova i žêlja s kojima živimo. Limitirano izdanje “Poetskih kartica za dušu” moguće je naručiti jedino i isključivo preko mog službenog facebook i instagram profila ili preko mail: ingrid.divkovic@gmail.com. Željela bih spomenuti još i to da su ove poetske kartice nadasve nešto posve drugačije što sam do sada stvorila, ali su srcu neopisivo bliske pa sam sigurna sam da ćete ih i VI prepoznati kao svoje.

Od srca vam hvala na povjerenju i ljubavi. Vaša Ingrid. ♡

Objava Nadahnjujući putokazi za sve one koji od života traže više pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Opraštam si sve one noći, snove o moći i uspjehu kada sam zamišljajući svoju budućnost zaboravljala kako je veličina ista pod makovim zrnom i na vrhu planine, i da težiti svjetovnom uspjehu znači težiti pojavnosti umjesto duševnoj ispunjenosti, istoj onoj koja od čovjeka ne traži ništa, a koja mu zauzvrat daje sve. Da, noći su uvijek čovjekovi najvjerniji špijuni. Oni naš najdublji i najpovučeniji mrak bez ijednog dodatnog pitanja donose na svjetlo, bez obzira koliko se mi u tom vlastitom mraku ponekad poželjeli sakriti.

Opraštam si sve one propuštene, nikad prežaljene prilike koje sam vođena tuđim savjetima, brigama i vlastitim kočnicama bezglavo odbijala, stopirala na mjestima gdje sam u djevojačkoj hrabrosti trebala krenuti, stisnuti gas, prepustiti se i isprobati nešto novo, nešto drugačije od onoga čime sam do tada bila okružena, od čega nisam rasla više, a ni dalje. Ali koliko često čovjek usmrćuje dijelove sebe radi tuđeg tijela, i koliko često čovjek odguruje sebe od života u ime nečije ljubavi, a sve pod krinkom mira u kući, sloge i zajedništva? Sve prilike koje su nam u životu dane, dane su nam ne da otjeraju ljude koji su kraj nas, nego da ih k nama još više približe. Bez tih prilika i dvoje najbližih pod istim krovom na kraju postanu stranci.

Opraštam si sve one riječi, ružne, tužne i nerijetko pune predrasuda, riječi koje sam ne želeći se susresti s tuđim osudama, ljutnjom i povredom, izgovarala u nesvijesti vlastite duše, u bunilu i očaju, pokašavajući u njih sakriti sve svoje slabosti i sumnje, one za koje su me učili da ih treba vješto skrivati, jer svijetu kako vidimo ne treba istina ako nije blještava, i ne treba iskrenost ako nije ekskluzivna. Da, ružne su riječi nerijetko prljavi, mali vragovi koje ugošćujemo onda kada ostanemo bez svega, a najviše onda kada ostanemo bez pravih riječi.

Opraštam si sve one osjećaje kada sam ne vjerujući dovoljno u sebe i svoje male ljudske pobjede, za moj život danas nebitnim ljudima dopuštala da glorificirajući svoje uspjehe i sreću, u mome biću bez po’ muke probude osjećaj neopisive tuge i manjkavosti. A zapravo su ti ljudi bili otužni i manjkavi, i to su mi svojim sebičnim postupcima pokazivali jasno kao dan. Ali tada nisam znala razliku između onih koji nam ukazuju naš vlastiti put, i onih koji nam nameću svoj zacrtani cilj. Da, sreća je uvijek najslabija grana na drvetu života koju dijelimo kako s prijateljima, tako i s neprijateljima. Grana koja naposljetku sama puca, kako pod teretom samoobrane, tako i pod teretom samopoštovanja. Treba naučiti na koju granu života stati.

Treba naučiti stati i OPROSTITI.

Objava Treba naučiti stati i oprostiti pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ima nas,

zovu nas stare duše,

i kao takve odlučile smo

ne pripadati svijetu koji

nježnost doživljava kao slabost,

hiperemotivnost kao potrebitost,

ljubaznost kao mlakost,

mi doista jesmo neka nova,

usred gradskoga asfalta tek iznikla,

mokra Amazonska prašuma,

nedodirljiva i kišom suza okupana,

i u noći tamnoga Mjeseca,

umijemo vidjeti dalje

od sebe i od njih samih,

kilometrima dalje od isplaniranog

divljenja i prešutnog prijezira,

dalje od svega vidljivoga i nevidljivoga,

vrag će ga znati od čega još dalje,

no, jedino prokletstvo s kojim mi,

stare duše, svakodnevno živimo,

a što čak ni sa svojim najbližima

podijeliti ne možemo,

gubici su koje tako

intenzivno osjećamo,

duboko, i znatno prije nego

što nam se uistinu dogode,

kao da ih plimom prizivamo,

u konačnici istom silinom

i istim valom kao i,

slatke pobjede.

…

Varali su me riječima,

obećanjima, pogledima,

oslovljavali me s mala,

srećo ili ljepotice,

pisala sam vam o njima,

bili su lukaviji od mene,

ili su barem dobro glumili da jesu,

iskustvo ih je naučilo što u danim

trenucima reći, kako se nasmiješiti,

kako zavesti određenim glasom,

slušaš i ne vjeruješ da takvi ljudi postoje,

tolike divote u naizgled tvrdim

i hladnim oklopima,

prevrtala sam svoj mozak

i misli od vjetrova sumnji,

uvjeravah se često,

kakva sam ja sretnica,

vjerovala sam im dugo,

za drugo ne bijah spremna,

iako je u meni sve od početka

šaputalo tiho,

daleko su oni od sebe,

a kamoli od istine koja tebi,

stara dušo, do vječnosti treba,

zbog njih sam preživjela potres mozga,

a na usnama mi još uvijek tinja

rak-rana kancerogenih zabluda,

danas znam da su sve što su činili,

umjesto meni, činili sebi, moja ih je

intuicija kao dozrelo grožđe prezrela,

sada sam opomena koja ih podsjeća

na dug koji imaju prema nebu,

postala sam zaštićeni račun

njihove narcisoidne igre,

blokirana Marijanska brazda

preduboka za njih od prvoga dana,

i zahvaljujući njima danas dobro znam,

moja intuicija nema mana.

…

U epicentru mojih tihih boli

već dugo spavaju žene koje previše vole,

to su duše koje tijekom učenja kako

stajati na vlastitim nogama, kako živjeti

s granicom pristojnog dostojanstva,

kako izgraditi sebe u krhkim,

obiteljskim ruševinama,

kako voljeti, ali se ne razboljeti,

ne naučiše gdje je zdrava granica

davanja, a gdje primanja,

time smo postale potrebite,

bijesne i ovisne, a to je naša

vječita i neutaživa glad,

da sam žena koja previše voli

saznah ne tako davno, pa iako

dovoljno emancipirana, dovoljno

neovisna i dovoljno svoja, u vlastitoj

sam bolesnoj poremećenosti baš

kao i one, nepotrebno ranjavala sebe,

barem što se ljubavi tiče, misleći

da voleći više od drugih postajem

nedodirljiva i sveta, a zapravo sam

postajala tek naivna meta

svoje svete bolesti,

Hipokrat, otac grčke medicine,

znao je što je govorio kada je pisao

upravo o njoj, o „svetoj bolesti“ čovjeka,

o slijeposti koja jasno pokazuje

kada je priroda ljubavi u nama

naglo skrenula s puta, nakon

takve slijeposti razumljivo

je da nastaje duboki rastvor,

nevidljivo raskrižje duše koje nam

podaruje novi život, a da u njemu

ne uništavamo sebe,

razumljivo da postoji, i vjerujem

da postoji, i predosjećam da se

odaziva na ime sloboda napuštanja

duboko naslijeđenih devijantnih

okova naše grešne „svetosti“,

postoje u nama, hiperosjetljivim

ženama te neke nevidljive

i nepresušne riznice žrtvene soli,

jedemo iz njih lomeći si zube

ponosno govoreći,

volim te do

boli.

*iz moje knjige poezije “Stare duše ne stare” prva knjiga UM

Objava Stare duše ne stare – poezija sa snažnom notom životnosti pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

I zato. Ako ste duša koja ovoga trenutka iz svake pukotine svoga bića umjesto “Hipersenzibilnost je moja slabost.” žudi uzviknuti “Hipersenzibilnost je moja snaga!” ovo je mjesto za vas. I ne samo mjesto, ovo je vaše utočište. To znači da ćete svoja pitanja ali i odgovore ubuduće moći potražiti u jednom novom obliku mene, mojoj duši toliko željenom obliku, a tiče se intuitivno-podržavajućeg mentorskog rada s vama, hiperosjetljivim dušama. Jer prigliti svoju istinsku prirodu (i sama sam nepopravljivi HSP pa znam zašto ovome toliko težim) znači prigliti život u svim njegovim oblicima, a na putu koji je pred nama otkrivat ćemo te oblike skupa – jedan po jedan.

Skupa ćemo učiti kako prepoznati, razumjeti ali i iskoristiti darove hiperosjetljivosti, a na tom putu moja će misija biti olakšati vam vašu svakodnevicu, ali i podići samopouzdanje kako bi poboljšali svaki aspekt svog života. Pa iako sam o ovoj temi nedavno krenula pisati i knjigu za koju ne znam kada ću je završiti, ne želim više ignorirati glas svoga srca ali i vaša mnogobrojna pisma/želje o HSP savjetovanju/mentorstvu koji mi je očito suđen i odavno – zapisan.

I kako bi rekao moj dragi Hemingway, ta “milost pod pritiskom” koju već godinama osjećam kroz trepavice, postalo je nezaobilazno iskustvo duše koje kada ga jednom okusimo počnemo nositi kao najljepši orden kojeg smo dobili na dar, i upravo na tome daru, daru novoga, pozvana sam živjeti još otvorenije i još autentičnije.

I zato vam unaprijed HVALA što ćete postati dijelom priče koja će se truditi očuvati nježne hodajuće tvrđave svijeta. Jer nije nimalo lako biti pamuk u svijetu željeza. Ali da je neponovljivo – neponovljivo je.

Radujem vam se.

Vaša Ingrid. 🕊

📧 za sve dodatne informacije/pitanja pišite mi na mail: ingrid.divkovic@gmail.com

Objava Mentorski program: Hipersenzibilnost je moja snaga pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

„Draga Ingrid, hvala ti na posveti.“ – pruži mi ruku, pa kroz šapat nastavi.  „I ako ti smijem još samo nešto reći… Rodi sebi dijete, bolje da ga imaš nego nemaš.“

Blagi znoj nelagode okupa moje svjetiljkom okupano čelo, kao i ruke, pa u gutljaju vode pronađoh utjehu za svu onu bujicu osjećaja koja preplavi moje dupkom emotivno tijelo. Nisam znala točno što bih joj odgovorila, na koji bih joj način uzvratila riječima, pa radije ostadoh u tišini i s osmijehom na usnama, svjesna da se zbog ostalih osoba u prostoriji moram pribrati, svjesna još i jedne stvari, a to je da namjera njezinih riječi zasigurno nije bila da me povrijedi već da me, onako kako to u istini čovjekove duše biva – poduči i probudi.

Nikada vam do sada nisam pisala o svojoj jakoj i neopisivoj želji da postanem majka. Nikada vam do sada nisam pisala o tome koliko sam puta u posljednjih nekoliko godina sanjarila o tome da ploveći kroz neizvjesnu svakodnevicu svojih slobodom iskreiranih dana i noći, istovremeno zaplovim i valovima zasigurno neopisivo zahtjevnog, ali i nadasve ispunjujućeg majčinstva, uloge o kojoj ne sanjarih toliko kao nezrela djevojka, koliko desetljeće i više kasnije, kao odrasla, ostvarena i zrela žena. Ne znam jesam li ikada bila toliko ranjiva i toliko snažna toliko sam to dvoje istovremeno u posljednjih nekoliko godina. Pisati o sebi kao o sanjaru i borcu u isto vrijeme, značilo je pisati o sebi kao o amaterskoj plesačici svjetlosti i tame. Paradoksalno, što sam više plesala ples svjetlosti, to je i tama u meni bivala sjajnija. Nikada nisam bježala od nje. Dapače, tijekom „tamne noći duše“ kojoj svi u nekom trenutku života svjedočimo, i koja je nezaobilazan dio ljudskog postojanja, dio onog neizrecivog koje nas do tada sačinjava neminovno dolazi svome kraju. U mom slučaju to je bila smrt želje da ću ulogu života koju si već dugo priželjkujem uspjeti ostvariti s osobom s kojom sam dugi niz godina dijelila zajednički krov nad glavom, snove i krevet. Jung u svom eseju o braku lijepo kaže da smo se „vjenčavši sa svojim partnerom, vjenčali s njegovim daimonionom (sudbinom) ispreplevši svoju nutarnju sudbinu s njegovom.“ Ali što se dogodi kada unutarnje sudbine tih dvoje ljudi nisu dugoročno isprepletene, ili su isprepletene samo u jednom obliku i u jednom vremenskom periodu, obliku partnerskog ali ne i roditeljskog daimoniona – sudbine?

Nikada vam do sada nisam pisala o tome koliko pisama primam na temu neostvarenog majčinstva, želje mnogih žena da postanu majke ali nemaju partnera uz sebe, ali i mnogih muškaraca koji žude postati očevima, ali njihove partnerice ne osjećaju istu želju i isti poriv. Pisala sam vam davno o samohranim majkama, tim tihim borcima koje u mojim očima izgledaju kao planine ljubavi, a isto mi izgledaju i svi samohrani očevi. Istina je jasna. Rodi sebi dijete nije baš tako jednostavno poput odlaska u shopping i slično, i rodi sebi dijete nije poput vožnje slijepom ulicom u kojoj na kraju ugla živi žena ali i ne muškarac, i rodi sebi dijete nije uvijek opcija na koju pristaju ljudi koji vjeruju da je dolazak djeteta na ovaj svijet sveti čin između dvoje ljudi, ali održiv i ispunjujuć jedino onda kada obje strane žele isto.

Ne. Nikada ništa što sam do sada proživjela ne bih mijenjala, na koncu sve što sam (pre)živjela stvorilo je od mene osobu kakva sam danas, ali na pitanje majčinstva stava sam jasnijeg nego ikada, a to je da je dijete najveći blagoslov kojeg od Njega na dar može primiti dvoje ljudi a ne samo jedna osoba, u ovom slučaju ja kao žena, i da dijete prema tome mi žene ne bi trebale rađati samo sebi, i s ciljem – bolje ga imati nego nemati – već s ciljem da se u toj novoj svijesti, novom životu koje se odaziva na svoje vlastito ime slije i sažme ljubav između dvoje ljudi, dvije duše koje odluče živjeti kao jedno, ali i da se bez obzira na to zajedničko slijevanje partnerske ljubavi dijete ne zaboravi učiniti autonomnom osobom koja će težiti svom vlastitom ostvarenju i sudbini. Nikada ne možemo sa sigurnošću znati što nam donosi život, hoćemo li želje svoje duše moći ispuniti oslanjajući se na osobu kraj sebe, ili ćemo kroz život morati pak koračati sami. No ono čega oduvijek želim biti sa sigurnošću svjesna jest da naš ljudski život vrijedi jedino onda kada ga odlučimo živimo u vlastitoj istini, radosti i ljubavi.

Zovite me patetičnom, iracionalnom, nerealno romantičnom i sve što vam padne na pamet, ali ja ću i dalje glasno i možda jasnije nego ikada rado govoriti o toj „nemogućoj“ ljubavi, kao i o tome da ljubav između dvoje ljudi ne znači nužno i njihovu zajedničku ljubavnu sudbinu. Danas to jasno znam. Kao što i jasnije nego ikada osjećam da ću u sljedećih nekoliko godina zasigurno postati majka, i ono najvažnije, postat ću to imajući kraj sebe osobu koja će to željeti isto koliko i ja sama. I tu će se onda roditi jedna nova, neopisiva svjetlost, ona koja će obasjati našu zajedničku sudbinu i onu jednom davno proživljenu „tamnu noć duše.“

Postoji nešto neodoljivo opasno i neodoljivo krhko u trenutku kada po prvi puta s osobom preko puta sebe razmijenimo note našega glasa, kada se iz stranca u samo nekoliko minuta pretvorimo u poznanika, osobu koja svojim izgovorenim, ali još i više neizgovorenim riječima zakorači prema našoj pojavnosti, i kada nas na najranjiviji mogući način suoči s našim vlastitim željama. Svatko od nas u tim prvim minutama razgovora želi ostaviti što bolji dojam, što dublji trag, istovremeno vođen željom da bez obzira kakav trag bio, bude zapamćen i prihvaćen. Ona je tog dana ostavila trag na meni. Trag koji je šaputao …

„Rodi sebi dijete, bolje da ga imaš nego nemaš.“

Pazite kakve tragove ostavljate na drugim ljudima. Kroz te biste tragove možda jednom mogli koračati i vi sami.

…

p.s. ovo predivno malo biće na fotografiji moj je voljeni nećak Leon koji mi je dao i pokazao pravu snagu ljubavi. Hvala ti anđele moj, tetka te voli najviše na svijetu. ♥

Objava „Rodi sebi dijete“, šapnu mi kroz zube, „bolje da ga imaš nego nemaš.“ pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

21. listopada. Putujem za Zagreb. Sama. Pet ljudi s kojima putujem na Bali ne poznajem, točnije upoznajem ih na aerodromu što mi je osobno još veće uzbuđenje. Nemam problema s sklapanjem novih poznanstava, ali ponekad imam problem s tim da budem dio nepoznate grupe ljudi, grupe koja svugdje ide zajedno, koja se nikada i nigdje ne odvaja. Kao nekakav nježni vuk samotnjak, duša sam kojoj oduvijek treba malo više prostora, praznoga mjesta na kojemu će osim vlastitih kofera raspakirati i metar svoje tišine, svojih navika i svojih knjiga. No prilika i put poput ovoga umiruje nemirnog samotnjaka u meni, pa se vrlo brzo i vrlo lako uklapam među ljude, neke mnogo mlađe od mene kojima je kao i meni, ovo putovanje prilika za odmak od posla, rutine, hektične svakodnevice, prilika za osobni rast, nove izazove, učenje, širenje kulturnih, mentalnih i duhovnih obzora, ali i prilika za susret s osobom koju tako često zaboravljamo susresti, a koju put na čarobni Bali neće moći zaobići. Prilika je to za susret sa samim sobom, svakome na njegov najiskreniji način.

Nakon četrnaest sati leta s vrlo ugodnim Turkish Airlinesom sletismo u Denpasar. I tada avantura zvana Bali uistinu krenu. U hotel na samom jugu otoka u mjestu Kuta stigosmo relativno brzo, praćeni prizorima koji nas ne ostaviše ravnodušnima. Impozantna priroda svuda oko nas, cvijeće i hramovi na svakom koraku, a blagi miris čarobnih štapića obavija naša osjetila, baš kao i prizori nasmiješenih, kako odraslih tako i dječjih lica dok se na svojim malim potrošnim motorima provlače kroz gradsku vrevu. Bali je kažu, kada govore o njemu otok osmijeha, nestvarne prirode, bogatih rižinih polja, hindu hramova, kraljevskih bazena, voća, cvijeća, plaža, vulkana i fantastičnog podvodnog svijeta. U šest, vrlo intenzivnih dana koliko smo proveli na otoku svjedočila sam svemu navedenom, osim podvodnog svijeta i kraljevskih bazena. To ostavljam za neki novi susret, za koji vjerujem da će biti vrlo skoro.

Dani koji su uslijedili bili su kako rekoh vrlo intenzivni, ali duhom i nekom neopisivom lakoćom ispunjeni. Tim više, na Baliju imah osjećaj kao da vrijeme poput nježnog vala tiho plovi, neovisno o nama, našim ambicijama i aspiracijama. Za bijelog čovjeka, čovjeka sa zapada kojemu je sirova navika iskorištavati vrijeme, prirodu i sve oko sebe, Bali je lekcija koju vrijedi okusiti otvorenim srcem. Za vrijeme našeg kratkog, ali do vrha ispunjenog putovanja ovaj nam je indonezijski otok otvorio vrata svih svojih vanjskih i i unutarnjih ljepota, i time nas uveo u svoj svijet koji počiva na filozofiji koju Balinežani zovu Tri Hita Karana a na kojoj počiva filozofija sretnog života na otoku. U slobodom prijevodu Tri Hita Karana znači „tri uzroka dobrobiti“ što znači da Balinežani svoju životnu filozofiju temelje na tri povezana sklada a to je pawongan – sklad među ljudima, palemahan – sklad sa priorodom i parhyangan – sklad s bogom. Nigdje to nećete tako jasno i u isto vrijeme nenametljivo okusiti kao na ovom čarobom otoku na kojemu živi nešto više od četiri miliona ljudi, smještenog između otoka Jave i Lomboka, na prijelazu iz Indijskog u Tihi ocean.

Kada me ljudi pitaju što sam sve vidjela na Baliju rijetko kada nabrajam imena svih tih za našu kulturu čudnovatih atrakcija kojima je cijeli otok ispunjen, jer moje iskustvo putovanja rijetko kada počiva na pamćenju imena najpoznatijih turističkih lokacija, no mjesta koja smo posjetili ostavili su dubok trag u meni, zato ću si dozvoliti proviriti u odaje svog dupkom ispunjenog dnevnika koje ispunjavah tih listopadskih dana, dok su mi stopala bila uronjena u ocean, a duša u ljubav.

Na Baliju smo dakle posjetili Nusa Duu, plažu na istoimenom poluotoku koja skriva besprijekorno bijeli pijesak, i gdje smo se na pučinu otisnuli ribarskim čamcima kojeg su za nas vozili ljubazni lokalci, nakon čega je uslijedila večera pod zvijezdama praćena tradicionalnom otočkom glazbom i prelijepom atmosferom. Ono što me posebno radovalo pri putovanju na Bali svakako je bio posjet Ubudu, umjetničkoj koloniji i neopisivo magičnom mjestu koje je prepuno umjetničkih dijela i nevjerojatnih slika lokalne kulture i najveće tržnice na otoku. Ubud je naime oduvijek bio poznat kao slikarsko selo, čije su ulice prepune šarenila, mirisa, okusa i mora turista koji svoju životnu inspiraciju dolaze crpiti u ovoj koloniji svjetovnosti i duhovnosti. Na putu do Ubuda posjetili smo, za nas turiste neizostavni Bali swing (da, one predivne ljuljačke iznad šume koje gledate na instagramu, e to je to 🙂 ) kao i park ptica gdje su me timaritelji iz parka među stotinama ljudi izabrali da hranim životinje.

Sljedeće stajalište nam je bio Elephant Cave, Goa Gajah, hram čiji ulaz ima oblik glave slona pa mu otuda i dolazi naziv. Počeci datiraju iz 11. stoljeća a posvećen je boginji zaštitnici djece, rođenja i iscjeliteljici žena. Na ovom smo izletu dobili jedinstvenu priliku probati najneobičniju i najskuplju kavu na svijetu, Kopi Luwak. Šetnjom kroz vrt začina susreli smo životinje koje su zaslužne za proizvodnju spomenute kave. Na otoku nismo zaobišli ni posjet najaktivnijem vulkanu Batur, i istoimenom jezeru koje je najveće na otoku. Niste bili na Baliju ako niste posjetili jedan od velikih prirodnih rezervata dugorepih makakija. Nevjerojatna, velika šuma, obrasla mahovinom, krije u sebi preko 600 majmuna i oko 150 vrsta drveća. Tako smo i mi posjetili Sangeh Monkey Forest gdje smo se družili s razigranim i veselim majmunima u njihovom prirodnom okruženju. E to je zaista bio pravi „majmunski“ doživljaj 🙂

Mjesto koje me se najviše dojmilo na otoku je Pura Besakih hram, Balijev najsvetiji hram, (ujedno i mjesto gdje smo kolegica Senka, Barbara i ja doživjele jedan predivan i iscjeljujući susret koji ću pamtiti čitav život), a koji se naziva i „Majčin hram“ a dio je velikog kompleksa od 22 hinduistička hrama, na padinama planine Agung, gdje po vjerovanju počivaju preci domaćeg stanovništva. Svi hramovi se nalaze na jednoj osi i smisleno su građeni tako da simboliziraju put duše do vrha svete planine. Osim ovog posebnog mjesta jako me se dojmila i poznata Tirta Gangga palača, u prijevodu „Sveta voda iz Ganga“ koja predstavlja primjer prave kraljevske vodene palače. Centar same palače je impozantna fontana od 11 katova.

Za kraj našeg putovanja posjetili smo i plažu Virgin Beach gdje smo se opustili družeći s predivnom lokalnom dječicom kojoj smo na kraju druženja podijeliti svoje Jungle Tribe majice, a čije oduševljenje i osmijeh na licu nikada neću zaboraviti. Na sam dan odlaska i leta kući uronili smo u velika rižina polja čije bujno zelenilo prožima sve kutke Balija, a koje vas nježno navodi da se zaljubite u svaki kutak ovog malog, ali velikog svijeta u svijetu, mjesta koje ima moć da vas svojom meditativnom energijom, u trenutku kad jednom sletite na njegovo tlo, u trenu isključi od vama poznatog, realnog svijeta.

Duša mi pjeva, poškropljena rižom i morskom solju. I nisi bila na pravom putovanju ako se kroz obzore nekih dalekih i nepoznatih mora i valova nisi provlačila sasvim sama. I nisi bila na svom pravom putovanju ako se kroz košmare nekih naučenih i krutih okova i lanaca nisi oslobađala sasvim sama. I nisi bila na svom pravom putovanju ako se kroz tvoje srce i grudi nije na trenutak uzdizala tama, tmina u kojoj si mogla opipati osinje gnijezdo vlastitih strahova. Ne, nisi bila na svom pravom putovanju ako se s njega nisi vratila gola i bosa. Na kraju svi uvide, nitko od nas ne može zadržati ništa od onoga što ima, ali može stvoriti ono što je vrijedno gubljenja. Osjetiti ljepotu putovanja u dvoje neizmmjerna je sreća, no osjetiti ljepotu putovanja u jedno neizmjerna je snaga. Nikada se u meni sreća i snaga ne ljubiše kao do sada. A mislila sam da sam sasvim sama.

Bali, hvala ti na svemu. ♥

Naročito na spoznaji sebe koja je uslijedila nakon tebe.

I naravno, hvala jungletribe.hr.

Objava BALI – rajski otok na koji možeš pobjeći od svega, ali ne i od sebe pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Da će netko potrajati zauvijek to nam ne obećava ljubav već naš um i naša dupkom puna čekaonica očekivanja koja kada se ugase sva svjetla svijeta ostaje samo to, čekaonica naših vlastitih očekivanja. Dopustiti nekome da nam se dogodi, istinski i do kosti, i onda ga kada je vrijeme pustiti u miru i ljubavi, nezavisno od naše jake želje da ga privedemo do smrti, istinska je hrabrost, ali nisu svi dovoljno hrabri i nisu svi dovoljno svjesni vlastite smrtnosti. Zato ljubav ne čeka naše odobrenje i naše otpuštanje, ona sama otpušta sve što je u njezinoj blizini stisnuto i suvišno, sve što se troši, a ne živi. Nisam mogla ni slutiti da će me baš ta ljubav, moja ljubav, za koju sam mislila da će potrajati vječno, naučiti hrabrosti o kojoj sam do sada mogla samo sanjati, ili o kojoj sam do sada mogla samo pisati. Da je život nesigurna brazda koja mi se u posljednjih nekoliko mjeseci duboko utisnula u ovu bijelu tridesetčetverogodišnju kožu svjedočit će riječi koje će se nakon ovog ponora duše u koji sam vlastitim odabirom svjesno zaronila, tek krenuti ispisivati. Korak po korak, riječ po riječ, tragom nekih novih cesta, susretat ćete me kao i do sada, istu, ali i posve drugačiju. Nema boli za one koji umiju odabrati sebe nakon što su punih sedam godina birali nekog drugog. Sada znam, oni što ne potraju, zauvijek ostave trag jedno u drugome. Hvala ti na tragovima koje si ostavio na meni.

Hvala ti za ljubav.

Objava Oni što ne potraju, zauvijek ostave trag jedno u drugome pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ne ljuta, ne povrijeđena, već tužna, onako kako sanjive i pretjerano osjetljive osobe ponekad znaju biti. Tužna sam iz razloga jer primjećujem da su najčitaniji i najdjeljeniji tekstovi (ne samo na mojoj, već i na drugim autorskim stranicama) tekstovi koji se dotiču drugih ljudi, tekstovi koji pokazuju koliko je nesloge, nerazumijevanja i gorčine među nama, te koliko je još mraka, tuge i ropstva u našim grudima iako volimo govoriti da smo slobodni, i da je svjetlo ono što biramo za sebe. Zašto volimo čitati takve tekstove? Zašto se toliko pronalazimo u njima? I na kraju, pitanje koje postavljam sama sebi – zašto me još uvijek mrak među nama toliko pogađa?

Tužna sam i iz razloga jer na svoje oči vidim kako još uvijek lutamo cestama destrukcije, zavisti i zamijeravanja, iako u posljednjih nekoliko desetljeća izgradismo toliko novih i dobrih cesta, istih onih koje pokazuju kako svaku odluku u životu, kao i emociju bilo dobru ili lošu, plaćamo iz vlastitog džepa, i da svaka rana ili ožiljak na njoj dolazi upravo iz tog izbora, te odluke. Što je to s nama pa još uvijek mislimo da će nas opustošena i prljava cesta dovesti do rajske plaže iz snova? Dobro vodi dobrome, loše ne vodi nikamo. Uvjerih se u to na vlastitom putu, za one koji misle da pišem budalaštine, ili u ime nekog drugog.

Tužna sam i iz razloga jer sam u posljednjih šest godina, (inače najljepših godina mog života koje sam posvetila pisanju – onome što sam oduvijek željela), nekoliko puta poželjela odustati, poslati sve k vragu i zavući se na sigurno u svoj anonimni brlog, a sve zato jer me par pojedinaca na putu mog ostvarenja toliko duboko i neljudski povrijedilo da sam mislila da se iz te boli više nikada i nikako neću izvući. Ipak, izvukla sam se. Vjerom, voljom, isplakanim suzama, snagom duha, ali i odlukom da ću ubuduće puno pametnije gledati kome poklanjam svoje snove, svoje riječi, ali i najbitnije od svega – svoje srce na dlanu. I ne, nisam se iz te boli izvukla potpuno sama. Iz nje ste me, uz moje najbliže i najdraže ljude, toliko puta izvukli baš vi, svi vi dobri ljudi koji ste me svojim porukama, svojim riječima podrške i svojim srcima podizali onda kada sam bila na izmaku snaga, ne znajući da ste me zalijevali svojim suosjećanjem i svojom ljubavlju. Hvala vam na tome.

Priznat ću vam da sam danas tužna. Zbog tih nekoliko osjećaja koji još uvijek plivaju u rijeci moje duše, osjećaja koji me tište ali i potiču da nastavim raditi na sebi, čak i u ovoj okrutnoj okolini koja se s bilo kakvim umjetničkim radom otvoreno sprda, okolini koja rad i uspjeh valorizira kroz kuće, aute i slične materijalne stvari. No meni to više nije bitno, točnije, mojoj duši nije bitno. Egu će uvijek biti bitno, no srećom naučila sam, zahvaljujući svojim učiteljima poput Marka Nepa kako –

glavu neprestano treba iznova spuštati ispod srca kako se ego ne bi napuhnuo. Jer ako se ne sagibamo, život nas savine. Na ovaj način poniznost je prihvaćanje da je našoj glavi mjesto ispod našega srca, da je mišljenje podređeno osjećajima, a da je volja podređena višem poretku. To prihvaćanje ključ je primanja mudrosti.

Svijet nikada nećemo moći promijeniti, ni vi ni ja, i to je konačna istina, a kada kažem svijet tu mislim na ljude u tom svijetu, njihove misli, djela i osjećaje, ali svoj mali mikrosvijet, mikrosvemir ne samo da možemo promijeniti već i moramo. Ja sam ga odlučila mijenjati tako što biram ne režati na nesvjesne, nesretne i neosjetljive, pa umjesto toga biram živjeti svoju pjesmu, svoje note, svoje riječi. Ako si dovoljno uporan i dovoljno lud ljudski prefiksi s ne na početku riječi na koncu dignu ruke od tebe jer se nemaju čime hraniti i od čega rasti. A na pitanje iz mog posljednjeg posta na fb, pitanja koje glasi – kada ćemo napokon shvatiti da tuđa svjetlost ne gasi našu? Kada ćemo napokon prestati gasiti zvijezde na zajedničkom nebu? neka svatko od nas odgovori u sebi. Naposljetku, s tim će odgovorom svatko od nas na kraju dana u odsjaju vlastite duše morati leći u krevet. Nije to mala stvar ako mene pitate, dapače, najveća je stvar koju poznajem. I da. Ne brinite za moju današnju tugu. Ona je već dobro znam predigra za sve široke osmijehe koje mi trče ususret. U otkucajima srca, kao i u životu nema niti će ikada biti ravne linije. Ako ikada bude to će značiti da je kraj i da smo završeni.

…

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta. 

Objava Najjače sjaje oni što su jednom spavali u tami pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Poznajem ih oboje. Dovoljno dugo da bih mogla s racionalne, ali i svoje jače, emotivne strane koliko toliko dok ih gledam dok sjede za stolom preko puta nas, razlučiti jesu li zaista jedno za drugo. Njihova mi tijela pričaju priče koju njihove usne s vremena na vrijeme skrivaju. To činimo svi. Kod kuće, ali i izvan nje. Tajne se jednog odnosa – govoriše nam, aludirajući na najveće tajne, čuvaju između dvoje ljudi. Svijet je preokrutno mjesto, čak i ljudi koji su nam bliski, prijatelji s kojima se družimo vikendima, dječjim rođendanima, svi su oni potencijalni suci naših vješto omeđenih tajni. Ali tajne uvijek isplivaju. Kao što i ljubav, ako zaista postoji uvijek ispliva. U suprotnom se uguši u vlastitoj umišljenosti, uvjerena da će je upravo umišljenost održati na životu. I održi je, ali samo na aparatima. I samo na kratko. No nevolja je u tome što se čovjek osim u čovjeka preko puta sebe nerijetko zaljubljuje i u vlastitu umišljenost, u slijepost koja ga odvodi u oholost, u pretjerani otpor, u neprestano dokazivanje, u ring u kojemu nakon nekoliko okrutnih udaraca ničice padaju oni slabiji, nevještiji igrači, dok publika urliče tražeći još i još. A ljubav nepomično stoji sa strane, stoji, gleda i plače.

Jedan od mojih najdražih grčkih filozofa, Platon u svom poznatom djelu Simpozij, iznosi mitsku priču o tome zašto ljudska bića osjećaju toliku žudnju za sjedninjavanjem s drugim bićem, te zašto je taj čin toliko nezadovoljavajuć pa čak i razoran. Prema mitskoj priči, moćni nas je Zeus kaznio pa nas od prvotnih savršenih stvorenja prepolovio na razdvojena jednoglava stvorenja koja će od toga dana pa ubuduće, čitav svoj život lutati svijetom tražeći svoju drugu polovicu s neprestanim osjećajem žudnje i nepotpunosti. Od tada mi ljudi uporno tražimo svoju drugu polovicu, uvjereni da se naša vlastita sreća nalazi u drugome, i da naša duboka usamljenost prestaje u drugome. A je li zaista tako, iako je ovo tek mitska priča dakako, svakodnevno pokazuju mnogobrojni uništeni ljubavni odnosi koji umjesto u uvažavanju i održavanju individualnosti, poštovanja i ljubavi, održavaju i hrane međusobnu ovisnost, ljubavnu patologiju (pathos = bol ili patnja), te duboke bolesti koje, ako se ne krenu liječiti na vrijeme uspijevaju zaraziti sve oko sebe, a ne samo oboljele.

Moji su prijatelji s početka priče rijetko dobri ljudi. Vrijedni, moralni, duboko posvećeni svom poslu i prijateljima. Ipak, i oni su samo ljudi, možda ne želeći to, nesvjesno zalutali u osjećaju ljubavne besmrtnosti, žudnje i opsjednutosti, iskusivši u šest godina veze euforično stapanje s drugim ljudskim bićem. Dok se on, kako mi iskreno govori – hranio njezinom bolesnom ljubomorom i posesivnošću, ne opirući se tome da ga jedna žena tako okrutno „drži za muda“, ona se s druge strane hranila njegovom fizičkom, intelektualnom i financijskom superiornošću, nastojući sve svoje ženske strahove i slabosti projicirati u njega, te time okusiti opojno blaženstvo egzistencijalne sigurnosti koje je nas žene stoljećima ostavljalo u zdravim, ali i nezdravim vezama.

Oboje su sada dobro, Bogu hvala. Svatko na svojoj strani svijeta kreće ispočetka svjesni da je prekid za njih bilo najbolje rješenje. I razumijem ih oboje, i žao mi je zbog oboje. I ne biram niti jednu stranu. Ne iz razloga jer bi to bilo nepravedno prema njima samima, već iz razloga jer bi to bilo nepravedno prema ljubavi u koju istinski vjerujem, ljubavi koja ima moć spojiti ljude, ali ih pritom ne ugušiti. Dijeliti isti korijen, ali cvjetati svatko za sebe. Eto tako ja vidim ljubav. Je li takvo što u vremenu u kojemu živimo uopće moguće? Iskreno ne znam, kada je ljubav u pitanju, jedino što znam da sada ne pristajem na ništa manje od nemogućeg, i da na svojoj “polovici” učim dopustiti da bude cijela, čak i bez mene … pa dokle nam ide, ide.

…

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

Objava Želim ljubav u kojoj ćemo dijelimo isti korijen, ali cvjetati svatko za sebe pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.